Čistoća dijamanta

Većina dijamanta ima interne nedostatke poznate kao inkluzije. Čistoća je u stvari količina inkluzija određenog dijamanta. Te inkluzije mogu biti kristali, strukturni nedostaci, a koji za posledicu imaju manju količinu svetlosti koja prolazi kroz dijamant. Ukoliko su te inkluzije male, ili je reč o tek nekolicini njih, više svetla može proći kroz dijamant čineći ga lepšim i sjajnijim, pa samim tim i skupljim.

Ne postoji neka vrsta dragog kamena koja bi proizvela količinu sjaja kao dijamant. Dijamanti koji ne sadrže nikakve inkluzije su izuzetno retki i vrlo skupi, a čistoća svakog pojedinog dijamanta zavisi od broja, veličine, položaja i vidljivosti inkluzija.

Čistoća svakog dijamanta može biti narušena dvema vrstama inkluzija: unutrašnjim i spoljnim. Spoljne inkluzije su nečistoće površine dijamanta, a unutarnje inkluzije su nečistoće u unutrašnjosti dijamanta. Gemološki institut i druge organizacije su razvile sistem za određivanje čistoće dijamanta. Najčešće se koristi lupa ili mikroskop baziran na deseterostrukoj magnifikaciji što u stvari znači da svaka nesavršenost koja nije vidljiva tim mikroskopom odnosno lupom, ustvari i nije nesavršenost.

Postoji 10 stupnjeva u lestvici stupnjevanja od IF, koji predstavlja najbolju čistoću, pa sve do P.3-1.3 koji označava visoki stupanj inkluzija koje su vidljive golim okom. Mali broj dijamanata ima dovoljnu čistoću da se može koristiti u izradi nakita, samo oko 20%, dok preostali deo dijamanata nalazi svoju primenu u industriji.